Mi se saosjećamo sa porodicama ubijene djece u Beogradu.
To je normalan, roditeljski, ljudski i civilizacijski čin.
Nakon našeg saosjećanja ostaje pitanje kada će oni početi da se saosjećaju sa porodicama ubijene djece Prijedora, Kotor Varoši, Doboja, Bijeljine, Zvornika, Bratunca, Vlasenice, Foče, Višegrada, Nevesinja, Goražda, Tuzle, Sarajeva, djece ubijene u genocidu nad Bošnjacima „sigurne zone“ UN Srebrenica...
I to bi trebao biti normalan, roditeljski, ljudski i civilizacijski čin kojeg čekamo 28 godina.
Ostaje pitanje i dilema da li bi bilo zločina u Beogradu da je bilo saosjećanja, empatije prema žrtvama i njihovim porodicama, da je bilo katarze kroz udžbenike, medije i političko djelovanje u Srbiji?
